Održano je jučer drugo #VladaUP druženje tviteraša s premijajarom Milanovićem, na kojem su sudjelovali oni koji su bili najbrži u prijavi i oni koji se vole naslikavati sa selebritijima.
Kako je bilo i za očekivati, ništa pametnoga se sa strane Milanovića nije moglo čuti.
U manirima svoga idola, Lažimira Čačića, rekao je da sve što je besplatno ne valja. Pa valjda onda svi koji su završili javne fakultete mogu svoje diplome zapaliti. Svi volonteri su obični nevaljalci. A i zrak je sve lošije kvalitete baš zato što je besplatan. Još uvijek.
Rekao je i da neće dopustiti da Čačić bude žrtva svog “grubog stila”, ali će u isto vrijeme dopustiti da svi mi budemo žrtve tog stila. Da budemo meta bahatosti. Da trpimo svaki novi Čačićev ultimatum odlaskom. A taj čas nikako da dođe.
Mađari, Čačićeve žrtve, po Milanoviću nisu ubijeni, nego su usmrćeni. Skoro kao kućni ljubimci kojima se prekrate muke injekcijom. I tako bi umrli uskoro, stari su i bolesni bili.
Okružio se Zoki, po svom priznanju, ljudima koji su iznimni operativci, pa se neki nazivaju i buldožerima. Valjda se misli na operativce koji su vični rušenju i uništavanju. Jer ti operativci, osim viših cijena energenata, novih poreza, nisu “stvorili” ama baš ništa. Niti ima naznaka za nešto.
Poznat je Milanović po svojim definicijama neoliberalizma i njegovoj podjeli na zloglasni i one ostale. U koju skupinu spada on i njegova vlada, nije odgovorio.
Za Milanovića nekoliko stotina milijuna kuna godišnje crkvi nije puno. Dapače, to je ništa. Jer oni, kaže Milanović, žive skromno. A to se lako da vidjeti kada sretnete časne sestre u novom golfu ili popa u pasatu.
Žive oni skromno u župnim dvorovima namještenim najboljim namještajem. Jedu dobru hranu, a sve troškove im platimo mi.
Pa ako treba ostvariti uštede u proračunu, onda se neće crkvi uzeti ono što joj, da je ovo imalo normalna država, nikada ne bi ni pripadalo. Uzet će se nama, koji se ne ugledamo na crkvu i njen skroman život.
Nama koji živimo neskromno pa nam je trebalo podići cijene energenata. Mi, koji vrijedimo 10-ak kvadrata stambenog prostora po glavi, inače smo bogataši. Mi, neskromnici i nezahvalnici, koji ne znamo cijeniti sve što vlada i crkva u zajedničkim naporima čine za nas. Žrtvujući se svaki dan. Za stolovima punim fine hrane.
Puno toga ljigavoga izrekao je Zoran Milanović, čovjek koji je nesretnim slučajem, ravnim Čačićevom udesu u Mađarskoj, došao na mjesto premijera male banana države.
A možda to čini zato što je okružen slinavcima, kako na “susjednoj” i konkurentskoj društvenoj mreži, Facebooku, tvrde primorsko-goranski SDP-ovci.
Slinavcima koji podmeću našem Zlatku Komadini, koji ne propušta priliku prozvati se najvećim ljevičarem u SDP-u. Čovjek je očito fulao stranku, jer je Zoran Slinavi Milanović izjavio da je HDZ rudimentarno socijalistička stranka. SDP po njemu nema ničega lijevoga, ali ga tako zovu iz navike. Tupavi analni litičari i novinari.
Ne znam jesu li lokalni SDP-ovci pobrkali slinavce i balavce, tko će to više znati. Ne znam ni zašto misle da su oni od tih slinavaca bolji, kada je navedeni Zlatko Komadina jedan od većih ljigavaca u tom istom SDP-u.
Čovjek koji je htio biti predsjednik SDP-a, pa je odustao. Čovjek koji je htio biti kandidat za predsjednika države, pa je odustao.
Čovjek koji je postao ministar, pa je odustao. Bolest je bila samo prozirno opravdanje. Jer sada je već ponovo izabran za potpredsjednika SDP-a, a najavio je i kandidaturu za župana na skorim lokalnim izborima.
Zaista čudesno ozdravljenje od nedavne teške bolesti.
Tako se međusobno pljuvati, a opet sjediti s tim istim ljudima mogu samo krajnje ljigavi ljudi. Ili slinavi, svejedno.
Borba za pozicije koje nose “slavu”, ali i pozamašna primanja očito na površinu izbacuju ono što, oni koji pomno prate, već odavno znaju. SDP je, baš kao i velika većina današnjih političkih stranaka, samo interesna skupina. A interesi koje zastupaju su samo interesi uhljebljenja njihovih članova.
Tko pametan može misliti da će ijedna od tih stranaka raditi nešto u korist građana, kada su zauzeti međusobnim obračunima. U pauzi kojih donose odluke i zakone koji idu na ruku samo onima koji ne žive od svog rada.
Ili se ja, možda, varam i ovo je uvod u izlazak nekih poznatijih faca iz SDP-a i osnivanje vlastite stranke?
Šalim se, naravno, pa neće oni ostaviti sisu koja ih hrani. Sisu na kojoj uvijek ima sline dok se sisači izmjenjuju.Pogotovo ne nakon neuspjeha otpadnika iz bratskog HDZ-a.
S novim Milanovićevim definicijama stranke, s ponudom konsenzusa Karamarku i izjavama koje dolikuju perjanici obrane krupnog kapitala, čak i one minorne, kozmetičke razlike između SDP-a i HDZ-a nestaju. Uskoro će Milanović i Karamarko moći postati supredsjednici svojih udruženih stranaka i sjediti ispod njihovih povezanih zastava.
Karikiram, naravno, jer im je ovako bolje. Više stranaka, više mandata, veći novac iz proračuna.
Čemu uopće više i glumiti, kada stoka sitnog zuba ne vidi ni pored zdravih očiju?
Ljigavci, slinavci, lopovi i ini naša su sadašnjost i naša budućnost. Našim izborom.
I nitko, ali ama baš nitko, nam nije kriv što je tome tako. Krivi smo samo mi.
Imaju Zoran i Tomislav potpuno pravo u engleskom stilu podići dva prsta, koja simboliziraju njihove dvije stranke i reći nam: UP YOURS!